Hrvatska reprezentacija u australskom  nogometu ima novo trenersko vodstvo u obliku dva trenera, dosadašnjih reprezentativaca i igrača iz Zagreb Hawksa, Josipa Kravara i Ivana Molnara iz Zagreb Cvjetno Dockersa. Momci su u ovom sportu s najdužim stažem te su odlučili nadograditi svoju sportsku karijeru. Koji su im planovi, što misle napraviti u svom trenerskom mandatu te kako će funkcionirati saznajte u nastavku teksta.

– Otkad ste u australskom nogometu?

Josip: 2006. sam krenuo s treniranjem na nagovor svog bratića Kreše Franića.  Krešo, hvala ti.

Ivan: Igram australski nogomet od 2010. godine.

-Koje su vaše dosadašnje pozicije u klubu i Savezu?

Josip: Od početka igram za Zagreb Hawkse. Bio sam od 2008. do 2013. godine kapetan i trener kluba kada sam s ponosom predao kapetansku vrpcu svom dragom prijatelju Janu Doležalu. Do danas sam trener Hawksa.
Što se tiče reprezentacije, bio sam kapetan od 2008. do 2011. te ujedno i trener. Nakon što je trenersku poziciju preuzeo Ante Lončar koji je moram naglasiti napravio puno za nas kao trener reprezentacije, ali i kao velik čovjek. Isto tako, kapetansku vrpcu je preuzeo Tomislav Cvetko te se pokazao kao odličan kapetan i najbolji izbor do sada.

Kako sam se u jednom trenutku malo zasitio trenerskog posla jer je to zahtjevan posao (nema veze što smo amateri, uvijek postoji određeni pritisak kod trenera reprezentacije), krenuo sam u administracijske vode te sam predsjednik Saveza od 2013. za što mogu reći da mi je do sada kao pozicija najveći izazov, ali i zadovoljstvo jer mislim da tu mogu najviše dati za svoj sport i svoju zajednicu.

Ivan: Predsjednik sam Zagreb Cvjetno Dockersa i član Izvršnog odbora Saveza.

-Kako ste se odlučili prijaviti na mjesto trenera muške reprezentacije?

Josip: Nakon što se Ante Lončar povukao u trenersku mirovinu, ostali smo bez iskusnog trenera te smo Ivan i ja bili sljedeći na crti s iskustvom. Želja mi je bila raditi u jednom timu tako da i sebi olakšamo posao, ali i dobijemo na kvaliteti.  Tokom ere Ante Lončara od 2011. do danas,  pomagao sam Anti u vođenju treninga te sam odlučio da i dalje mogu pomagati svojoj ekipi.

Također, suradnja s Ivanom bila je presudan čimbenik. Teško da bi se s nekim drugim kolegom vidio u ovoj poziciji, što govori da iznimno cijenim njega kao čovjeka i prijatelja.

Ivan: Na mjesto trenera odlučio sam se prijaviti jer je nakon umirovljenja trenera Ante Lončara nastala praznina za koju, po Josipovom i mojem mišljenju, nismo imali adekvatnog kandidata. Budući da obojica u svojim klubovima slažemo taktiku, poznajemo sve igrače i među najiskusnijima smo u reprezentaciji, dogovorili smo se da zajedno pokušamo unaprijediti igru reprezentacije. Vizije nam se gotovo u svemu poklapaju.

www.sanh.hr

Foto: Ivan Molnar

-Koliko vam traje mandat?

Josip: Godinu dana,  moramo pokazati neki napredak na Europskom prvenstvu i Euro Kupu ove godine.

– S obzirom da ste dva trenera, na kojem ćete principu funkcionirati?

Josip: Ivan i ja smo vrlo dobri prijatelji, odlično se slažemo i nadopunjujemo premda smo različiti karakteri. Poznamo se vrlo dobro i sve naše nedoumice rješavamo konstruktivnim raspravama bez uplitanja ega. Sve u svrhu postizanja cilja, a to je pobjeda.

Ivan: Na principu dogovora. Budući da se dobro poznajemo te vjerujemo jedan u drugoga, mislimo kako je svaki od nas pojedinačno mogao biti trener. Međutim, kako obojica još igramo, mislimo da ćemo se ovako moći kvalitetnije koncentrirati i na igru i na treniranje kada se ta odgovornost podijeli. Većinu planova već smo usuglasili.

Postoji li reprezentacija u australskom nogometu koja funkcionira tako da igrači budu ujedno i treneri?

Josip: Bila je Engleska do 2008, ali dosta reprezentacija je napustilo taj princip. U „nižim“ australskim ligama vidim da to nije strana pojava. Čak i u profesionalnom Europskom nogometu imali smo do nedavno jednog Ryana Giggsa i Gianlucu Viallija koji su bili treneri igrači i to plaćeni kao cijeli jedan profesionalni footy klub. Ne vidim razlog zašto ne bi mogli i mi.

Ivan: Bez puno razmišljanja, znam da Austrija tako funkcionira. Vjerojatno ih ima još. Nije idealno rješenje, ali mislim da je za nas optimalno.

– U odnosu na Antu Lončara, hoćete li i što mijenjati/zadržati kao treneri?

Josip: Svaki trener ima svoju filozofiju koja je uvelike prilagođena njegovom karakteru, tako Ivan i ja imamo svoju te smo o njoj dosta razgovarali i raspravljali. Bit će promjena, a to će se uglavnom odnositi na pristup igrača prema treningu, timu i  pokušat ćemo utjecati na osvještavanje odgovornosti pojedinca. Koncept treninga će se mijenjati u smjeru situacijskih vježbi te ćemo tjerati igrače na „razmišljanje“, a ne puko odrađivanje treninga. Ante je napravio velike promjene u podizanju naših vještina te se nas dvoje  želimo nadograditi na to i nastaviti poboljšavati vještine igračima. Također, Ante je uveo mnoge vježbe i jednu radnu atmosferu koju želimo i dalje njegovati.

Ivan: Antu izrazito poštujemo, kao suigrača i kao trenera. Mislim kako svaki trener donosi nešto svoje u igru i prirodno je da neke stvari budu drugačije. Ono po čemu ću se svakako ugledati na Antu je njegova energija i posvećenost timu.

– Imate li trenerske uzore? Zašto baš oni?

Josip: Nisam baš osoba koja ima uzore, vrlo malo sam ih  imao i to su ljudi iz moje neposredne okoline.

Ima trenera koje cijenim i vjerujem da su drugačiji od drugih. Alastair Clarkson je sigurno osoba koja me uvijek iznenadi. Uvijek izvuče nešto što protivnik ne očekiva ma koliko sve bilo protiv njega. Mislim da je to razlog zašto Hawksi imaju tri uzastopna naslova.
Woosha je isto moj tip trenera. I njegovo djelo smo vidjeli tamo 2006-2007.

Zašto oni? Osjetim kod njihovih timova ono zajedništvo i disciplinu. Cijeli tim djeluje tako homogeno, a opet oni uvode nova pravila u igru, a da to sve izgleda tako čvrsto. Vidi se da tim radi ono što oni žele i to ima pozadinu u tome da trener dobro zna svoje igrače.

Mišljenja sam da ako trener nije dobar psiholog i ne pozna svoje igrače tako dobro da zna što oni mogu i ne mogu, ništa mu ne znači svo znanje i taktika ovog svijeta. Biti svjesan mogućnosti i limita svog tima, prilagoditi se i izvući najbolje od njih, što na kraju znači i od sebe.

To osjetim da oni rade.

Ivan: Ne znam smijem li ovo reći, ali moj trenerski uzor dolazi iz “običnog” nogometa. To je Sir Alex Ferguson, legendarni trener Manchester Uniteda. Iskreno, ne pratim AFL toliko dugo da bih razlikovao pristupe i uspjehe raznih trenera i poistovjetio se s nekim.

– Koji su vaši dugoročni i kratkoročni planovi?

Josip: Nikad nisam volio govoriti o planovima. Planirati je u drugom smislu reći „sanjati“ što bez ciljeva dovodi do neuspjeha. Imamo svoje ciljeve  (tjedne, mjesečne i godišnje) koji će nas voditi prema uspjehu uz disciplinu i dosljednost.

www.sanh.hr

Foto: Josip Kravar

Disciplina i dosljednost će biti naši najbolji prijatelji. Koliko se budemo s njima družili, toliko ćemo biti bliže našim planovima/ snovima.

 Ivan: Kratkoročni plan je dovesti reprezentaciju u top 4 na Europskom prvenstvu i biti bolji na Europskom kupu. Dugoročni plan je teško imati kada mandat traje jednu sezonu, međutim smatram kako uvijek treba raditi misleći dugoročno. Pri tome mislim na vođenje treninga pazeći na razvoj mladih igrača i usađivanje vrijednosti australskog nogometa svim igračima. To su: timski duh, trud, fair play i nikada se ne predati!

Comments

0