Josip Habljak, 24-godišnjak iz Velike Gorice i bivši igrač Zagreb Hawksa od studenog 2015. nalazi se u Australiji. Prvi je hrvatski igrač australskog nogometa koji je uspio postati profesionalac te je potpisao ugovor na godinu dana u Adelaideu gdje igra u Sturt FC-u. Kako je uopće uspio doći do Australije, što ga je tamo dočekalo te kako se snalazi saznajte u zanimljivom intervjuu.

 – Što ti je omogućilo odlazak u Australiju i ugovor na godinu dana?

Dobri nastupi za hrvatsku reprezentaciju, “Croatian Knightse”, na Europskom prvenstvu u Dublinu 2013.  te na Europskom kupu Bordeauxu 2013., Londonu 2014. te u Umagu 2015. Redovito sam svrstavan u momčadi turnira te sam imao prilike nastupiti za mladu reprezentaciju Europe, „European Legion“ protiv australske sportske akademije australskog nogometa AIS-AFL gdje sam ponovno izabran među najbolje na terenu. Time sam zainteresirao australske skaute i dobio nekoliko ponuda za niže lige u istočnoj Australiji.

Međutim, moj prijatelj i trener hrvatske reprezentacije, Ante Lončar dao mi je savjet da pričekam s odlukom. U međuvremenu, Ante je kontaktirao svog prijatelja iz djetinjstva, ujedno i predsjednika mog trenutnog kluba koji je odlučio pružiti mi priliku. Nakon godinu dana rješavanja vize, napokon sam uspio doći u Australiju.

 – Kako izgleda australski nogomet u Australiji? Razlikuju li se treninzi i kako?

Prije svega, na jedan trening ovdje u Australiji dođe više ljudi nego što ih u Hrvatskoj aktivno igra. Što se tiče vježbi, nema velikih razlika, no sve je to na višoj razini izvođenja. Treniranje je redovito, većina dečkiju je odrasla uz taj sport. Ono što je velika razlika u odnosu na Hrvatsku su uvjeti u kojima se trenira. Također, postoji glavni trener i  nekoliko pomoćnih. Što se samog treniranja tiče, odrađujemo tri klupska treninga tjedno na terenu, uz to dva puta treniramo u teretani. Većina igrača dodatno odrađuje trčanja i treninge u teretani kako bi bili u potpunosti spremni za zahtjevnu sezona koja nam predstoji.

 – Klub u koji si stigao natječe se u jednoj od najjačih liga australskog nogometa. Kako te je primila ekipa?

Sturt FC, klub u kojem treniram natječe se u SANFL-u koji počinje krajem ožujka i traje do listopada, gdje nakon odigranih razigravanja slijede finalne utakmice. Najjača liga jest AFL, no odmah do nje su SANFL i VFL, tako da igram u jednoj od najjačih liga australskog nogometa.

www.sanh.hr

Foto: Jason Kilić-predsjednik kluba, Josip Habljak i Martin Mattern-trener i bivši igrač AFL-a

Ekipu s kojom treniram uglavnom čine dečki u ranim dvadesetima, ili mlađi i prihvatili su me kao da se znamo dugi niz godina. Međusobno se podržavamo, čak imam osjećaj da ja dobivam malo više podrške jer shvaćaju da sam iz druge zemlje u kojoj ovaj sport nije ni približno razvijen kao u Australiji.

 – Jesi li dosad imao negativnih iskustava tokom treniranja?

Nažalost, ozlijedio sam rame i to na najneočekivaniji mogući način. Prilikom podizanja lopte s poda, koja je bila malo dalje, zakotrljao sam se po podu, kao svaki put do sada i normalno ustao, osim što sam u međuvremenu čuo neslavni „krc“ u ramenu i prožela me bol zbog koje nisam mogao pomaknuti ruku. S obzirom da je „pad“ bio intenziteta prosječnog koluta naprijed, zapravo je smiješno što sam se tako ozlijedio, ako uzmemo u obzir dosadašnje iskustvo kako u ovom sportu, tako i tijekom studiranja na KIF-u. Sa svojim najboljim i najzgodnijim  frendom Svenom koji je zasada slobodan (Cure, što čekate?). Na sreću, dobro se oporavljam i uskoro se vraćam treninzima s punom snagom.

 – Bio si i na treningu kod kluba koji igra u najjačoj ligi australskom nogometa. Doživljaji, iskustva?

Port Adelaide Power je klub iz najjače lige australskog nogometa AFL i uvjeti koje sam tamo zatekao stvarno su za sanjati.  Prilikom dolaska u Adelaide imao sam čast upoznati kondicijskog trenera Port Powera, Mladena Jovanovića, čiji sam rad pratio duže vrijeme te smo u Adelaide stigli u otprilike isto vrijeme. Na njegov poziv došao sam na njihov trening, da izvidim kako i što oni rade te sam prisustvovao i njihovom treningu australskog nogometa te treningu u teretani. Ti su dečki svi od reda  profesionalni sportaši, žive isključivo od tog sporta i za očekivati je da su na višoj razini nego ostale lige gdje su igrači uglavnom poluprofesionalci.

Fasciniralo me je to što se poklopilo da su se tada održavali otvoreni treninzi: na trening je mogao doći tko god je htio i pogledati ga. Pojavilo se stotinjak ljudi, bio je i roštilj i to je defnitivno bio doživljaj za pamćenje.

 – A sad malo o Australiji općenito: kakav je životni stil, Adelaide, grad u kojem se nalaziš, nailaziš li na kakve nedostatke?

Adelaide je grad površinom 3 puta veći od Zagreba, a stanovništvom dvostruko veći. Grad je vrlo nizak, zato je velike površine. Visoke je zgrade moguće naći jedino u strogom centru grada, ostatak su kuće ili zgrade s malo katova. Grad je lijep i čist, raznolik i svatko može naći nešto za sebe. Čini ga pravokutna mreža ulica što ga čini jednostavnim za snalaženje. Također je religiozno veoma tolerantan. Čak ga zovu „Gradom crkava“, što je opravdano s obzirom na to da se crkve nalaze na gotovo svakom koraku.

www.sanh.hr

Foto: Božić u Australiji

Što se tiče ljudi, zasad sam upoznao samo Hrvate, izuzevši dečke s kojima treniram tako da nisam imao prilike pobliže upoznati Australce, ali se na prvu čine u redu. Opušteni su, spremni za šalu, a vole i popiti.

No, dosad sam sreo nekoliko gadnih paukova, ali na svu sreću samo jednu zmiju tako da nedostataka nema previše. Jedino se vožnja lijevom stranom na prvu loptu činila čudnom, no brzo se na to privikneš.

 – I za kraj, postoji li za tebe budućnost u Australiji?

Trenutno se još uvijek prilagođavam na život ovdje, pa živim iz dana u dan. Plan mi je dati sve od sebe na treninzima, a za ostalo što bude-bit će. Trenutno mislim da bih se mogao prilagoditi australskom načinu života, ali ako izuzmemo sport, uvijek bih se radije vratio doma jer svugdje je lijepo, ali u Velikoj Gorici je najljepše.

Comments

0