Ana Barišić, ime je za koje se polako ali sigurno pročulo u svijetu ženskog australskog nogometa. Iza Ane stoje brojna natjecanja, medalje pa čak i nastup u Australiji, sve zahvaljujući njenom neospornom talentu i velikoj strasti prema ovom sportu. Najbolja hrvatska footy igračica ispričala nam je o svojim počecima ali i planovima za budućnost.

Za početak reci nam par stvari o sebi.

Moje ime je Ana Barišić, imam dvadeset godina te sam trenutno studentica druge godine hortikulture na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Zapravo se cijeli život bavim sportom, a moja prva ljubav je nogomet kojeg igram otkada znam za sebe.

Kada i kako si se upoznala s australskim nogometom?

Svoj susret s australskim nogometom opisujem rečenicom: “U njega sam došla sasvim slučajno, ali ostala namjerno.”  A točno se tako i dogodilo.  Taman se dogodilo da sam odlučila više ne trenirati nogomet za klub u Zagrebu kada me, par dana nakon toga, prijateljica pozvala da se poslikamo u dresovima pošto ih nije bilo dovoljno. Ja sam se odazvala na poziv u pomoć, a zatim mi je predložila da ostanem na treningu pošto sam sportski tip što sam i učinila. Nakon tog treninga došla sam na svaki sljedeći. I evo me, već se četvrtu godinu bavim ovim prekrasnim sportom.

Što te kod tog sporta privuklo?

Najviše me privuklo to što je vrlo dinamičan, a za osobu poput mene to je jako važno, i to što postoje stative, lopta i udarac nogom.

Kako je izgledala tvoja igračka karijera do sada?

Najprije sam igrala za klub u Velikoj Gorici – VG Mambas, a nakon što sam se preselila u Zagreb radi studija, nastavila sam trenirati za trenutno jedini ženski klub australskog nogometa – Zagreb Panthers. Također sam i članica naše reprezentacije od 2015. godine. Prošle sam godine u Australiji kao članica ekipe European Crusaders sudjelovala na IC-u 17.

Što bi izdvojila kao najljepši trenutak svoje igračke karijere?

Kao najljepši trenutak karijere izdvojila bih svakako Lisabon (2016.godine) kada sam s reprezentacijom osvojila broncu iako mi je teško birati između te godine i nastupa na prvenstvu u Australiji s obzirom na veličinu samog prvenstva i cjelokupno iskustvo.

Što misliš kakva je budućnost australskog nogometa u Hrvatskoj?

Osobno smatram kako sport naglo počinje osvajati države diljem Europe i nadam se kako će se to dogoditi i u Hrvatskoj. Istina je da se mali sportovi teško “probijaju” pored nogometa ili rukometa, ali i nogomet je nekad bio “samo mali sport”. Ljudi u sportu su srčani i smatram kako će se ta srčanost i energija proširiti i na veće razmjere te kako će footy jednog dana biti nešto o čemu će klinci razmišljati kao o sportu u kojem žele prvi put postati sportaši.

Koji su tvoji planovi za budućnost?

Moj trenutni plan za budućnost ujedno je i nastavak moje “footy priče”. Po završetku fakulteta voljela bih se otići baviti ovim sportom u Australiju i ostati neko vrijeme trenirati i igrati na “domaćem terenu” ovoga sporta. Iskreno se nadam kako ću si tu želju i ostvariti jer mi je trenutno to jedini put kojim želim koračati.

Opiši nam ukratko doživljaje iz Australije.

Australija je za mene bila definitivno jedno od većih životnih iskustava, ponajviše zato što sam tamo bila jedina Hrvatica u ekipi. Teško je ukratko opisati kakve su se sve emocije vezane uz ovaj sport tamo pojavile, ali reći ću samo da sam nakon povratka otprilike dva tjedna slala mailove na fakultete i u klubove ne bih li se što prije vratila i nastavila igrati. Ono što je najbitnije, potvrdila sam sebi kako sam se zaista u tome sportu pronašla, a i dobila sam pohvale od ljudi kako sam na dobrome putu što me definitivno potiče da dam priliku i nečemu većem od samog amaterskog bavljenja ovim sportom.

 Koje su po tebi glavne razlike između Australije i Hrvatske s nogometne perspektive?
Kao glavnu razliku navela bih samo jednu jer smatram da ona dobro opisuje stanje sama po sebi. Ta razlika je ono što mi je uljepšalo ovaj sport još mnogo puta više nego je dotad bilo.
U Hrvatskoj kada kažem čime se bavim vrlo često požalim jer me očekuje minimalno pola sata objašnjavanja čime se bavim, kako to nije rugby i kako taj sport zapravo nije toliko grub koliko se čini. Tamo kada sam rekla čime se bavim nisu mogli doći k sebi radi činjenice kako se njihov sport igra tamo negdje u Hrvatskoj i kako sam ja sretna što sam dobila priliku igrati ga u srcu njegova nastanka. Ta energija te nekako još više “digne” i poželiš na sav glas vikati kako si ti australska nogometašica.

Je li nogometna atmosfera u Australiji bolja od one u Hrvatskoj?

Nogometna atmosfera u Australiji je daleko nemjerljiva onoj u Hrvatskoj, ali s druge strane svaka medalja ima dvije strane. Najlakše je to opisati djecom koja “napucavaju” jajastu loptu umjesto one nogometne na svakom koraku. Kada je utakmica na stadionu, prostor oko stadiona je prepun mladih, starih, muških i ženskih koji se međusobno dodavaju i “markaju” dok njihove momčadi isto čine na ogromnom terenu.  Tih dana grad “diše footy” i mislim da je to nešto što definitivno radi prevagu.  U Hrvatskoj je to sport za koji zna vrlo mali broj ljudi, većinom oni koji ga igraju i uži krug obitelji i prijatelja. Mala zajednica nekako stvara “footy obitelj” koja s tobom prolazi i kroz veselja i kroz suze.  Vrlo sam sretna što sam imala priliku doživjeti oba pristupa, a činjenica da ne mogu birati između lisabonskih suza nakon osvojene medalje i Melbourne ludorije pokazuje kako zapravo ne postoji “bolja atmosfera”. Čim je atmosfera australskog nogometa, sama po sebi je dovoljna da bude najbolja.

Što bi poručila onima koji bi se htjeli baviti ovim sportom?

Onima koji bi se htjeli baviti ovim sportom poručila bih kako često za najljepše i bitne stvari u životu “treba biti malo lud da bi se one ostvarile”. Mislim da ih ovaj sport može ispuniti onim najljepšim i može biti vrlo bitan. Najveća ludost koja se od njih traži je samo da se pojave, a sve ostalo će sport donijeti sam. Ne postoji osoba koja ne može pronaći svoje mjesto na našem terenu i to definitivno čini ovaj sport još posebnijim, a našu malu zajednicu bogatijom.
Malo nas je, al’ nas ima. I nama stvarno nije važno jer rušimo snove svima.

Comments

0